Abstract
<jats:p>U knjizi su prikazani rezultati istraživanja provedenog u okviru 34. Ljetne psihologijske škole, a koje se temelji na kvalitativnoj metodologiji. Glavni cilj bila je analiza dosadašnjeg razvoja i iskustava Ljetne psihologijske škole (LJPŠ) kao dugogodišnjeg primjera projektnog učenja u visokom obrazovanju. Istraživanje je teorijski utemeljeno u okviru teorije samodeterminacije te je provedeno primjenom dvaju kvalitativnih pristupa: analizom arhivske građe nastale tijekom gotovo četrdeset godina održavanja LJPŠ-a i fokusnim grupama s bivšim polaznicima i voditeljima škole. Analiza arhivske građe omogućila je povijesni i kontekstualni uvid u razvoj LJPŠ-a, ističući njezinu izrazitu fleksibilnost, prilagodljivost i kontinuitet interesa studenata i voditelja. Posebno je naglašena studentska inicijativa, što upućuje na važnost aktivnog uključivanja studenata u osmišljavanje nastavnih procesa. Fokusne grupe bile su usmjerene na tri ključna istraživačka pitanja: zadovoljstvo i subjektivnu dobit sudionika, povezanost projektnog učenja sa zadovoljavanjem i frustracijom osnovnih psiholoških potreba te odnos nastavničkih (de)motivirajućih stilova i potreba studenata. Rezultati pokazuju visoku razinu zadovoljstva polaznika i voditelja te brojne percipirane koristi, uključujući razvoj istraživačkih i profesionalnih kompetencija, jačanje suradnje, osjećaja autonomije i povezanosti. Iako su identificirani određeni izazovi, poput organizacijske složenosti i neujednačenog timskog angažmana, pozitivni učinci znatno nadmašuju uočene poteškoće. Nalazi potvrđuju teorijske pretpostavke teorije samodeterminacije te ističu ključnu ulogu nastavničkih stilova koji podržavaju autonomiju i strukturiraju rad u uspješnosti projektnog učenja. U knjizi su iznesene i detaljne smjernice za organizaciju kolegija koji se temelje na projektnom učenju u visokom školstvu. LJPŠ, odnosno projektno učenje, se tako potvrđuje kao održiv, motivirajući i kvalitetan model visokoškolske nastave.</jats:p>